Osnovna škola Mejaši

Došašće se, korak po korak, uspinje prema vrhuncu. Zahuktavaju se božićne pripreme. Apsurdno je, ali nažalost istinito, kako mnoštvo predbožićnih priprema koje bi po svojoj naravi trebale pridonositi dubini božićnog slavlja, lako postanu prepreka istinskom svetkovanju Isusova rođenja. Četvrta nedjelja Došašća uvodi  nas u dubine Božićnog slavlja. Opisuje trenutak Božjeg potpunog ulaska u naš ograničeni svijet, u kategorije prostora i vremena. Taj je događaj vrhunac cijele povijesti spasenja. Sav Isusov život, pa i njegovo rođenje koje slavimo na Božić, izvire iz tog trenutka Božjeg utjelovljenja pod srcem Djevice Marije.

Sve religije poznaju hramove. Hram je sveto mjesto gdje je božanstvo prisutno za ljude.Tu čovjek prima svoj kult, bogoslovlje. Rado svraća u kuću Božju. Zanimljiva je ta riječ  "kuća". Kuća nije tek zgrada. Kuća je mjesto topline, zajedništva, blizine, intime. Hram bi trebao biti mjesto koje stvara ozračje u kojem se stvaraju i razvijaju takvi odnosi između Boga i čovjeka. Ono što je kuća za ljude to je hram za Boga i ljude.

Ono čemu smjera povijest spasenja ostvarit će Bog, dakako, uz suradnju i slobodni pristanak čovjeka. Smisao cijele povijesti spasenja jest susret Boga i čovjeka i to ne bilo kakav susret nego susret oslobođen mraka grijeha. Susret koji će značiti puninu zajedništva,susret u kojem će se Bog i čovjek bez zapreke u punini prožimati. To čemu teži povijest spasenja svoj vrhunac doživjelo je u Isusu Kristu. U njemu se na nenadmašen način dogodilo jedinstvo čovjeka i Boga. Davno obećano ostvarilo se u susretu anđela Gabrijela i Djevice Marije.

Nas sokoli primjerom Marije i mnoštva svetaca kroz povijest. Pitanje je hoće li prevagnuti naše sumnje ili povjerenje kako Bogu ništa nije nemoguće. Sve u kršćanstvu,  pa i samo slavlje Božića, postoji zato da bi nas potaknulo na odgovor. Evo službenice, evo službenika Gospodnjeg, neka mi bude po Tvojoj riječi.

Pripremila: Marija Koštić, vjeroučiteljica